Moja baka je uvek govorila da kuća nije samo cigla i beton, nego mesto koje „pamti“ energiju ljudi koji u njoj žive. Zato su naši stari imali razne običaje kada prave dom – ne zato što su bili sujeverni, nego jer su verovali da se sreća i mir u kuću unose od samog početka.
Nekada se ništa nije zidalo tek tako. Kad se kopa prvi temelj, domaćin bi često ubacio šaku žita, malo vina ili koji novčić. Govorili su: „Neka u ovoj kući uvek ima hleba, sloge i para.“
Žito je značilo da porodica nikad neće biti gladna, vino radost i veselje, a novčić sigurnost i napredak. Taj novac se nikad nije dirao, jer se verovalo da čuva kuću od bede i stalnih troškova.
Mnogi i danas pamte priče kako su stariji rano ujutru, pre izlaska sunca, obilazili temelje sa tamjanom i svetom vodicom. Nije to bio luksuzan ritual, već način da domaćin „blagoslovi“ mesto gde će mu deca odrastati.
A kad se kuća završi, prvi unutra nisu ulazili televizor ni kauč, nego hleb i so. Tek posle toga unosio se nameštaj. Na selu se verovalo da kuća prvo mora da primi ono od čega se živi.
Postojao je još jedan zanimljiv običaj – crvena marama na krovu. Stariji su govorili da čuva dom od uroka i zavidnih pogleda. Zato se skoro na svakoj novoj kući nekad vijorio crveni peškir ili komad platna.
I danas mnogi veruju da nije kasno da se u dom unese dobra energija. Neko stavi bosiljak kod ulaza, neko upali sveću za praznik, a neko samo kaže: „Neka je sa srećom.“
Jer na kraju, kako su govorili naši stari – kuću ne čuvaju zidovi, nego mir i sloga u njoj.






