Američki ekonomista i profesor na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku, Džefri Saks, izneo je procenu koja se u diplomatskim krugovima već neko vreme provlači ispod radara.
Po njegovim rečima, u sve složenijoj situaciji oko Irana, Donald Tramp praktično ostaje bez mnogo opcija. I upravo tu, kaže, na scenu stupa jedna pomalo neočekivana figura – Vladimir Putin, kao možda poslednja realna šansa da se stvari ne otmu potpuno kontroli.
Na terenu, međutim, realnost izgleda tvrđe nego u političkim nastupima. Sukob sa Iranom nije se odvijao kako su u Vašingtonu priželjkivali. Posle pokušaja uklanjanja najviših zvaničnika u Teheranu, računalo se na brz rasplet.
Umesto toga – produženi udari, razmena vatre između Irana i Izraela i situacija koja ne pokazuje znakove smirivanja. Nema pauze, nema prostora za predah.
Saks tu vidi dublji problem. Kako kaže, i Bela kuća i Pentagon deluju bez jasnog strateškog pravca, više reagujući nego što planiraju. U takvom kontekstu, slanje brigada marinaca ka Bliskom istoku, sa zadatkom da obezbede Ormuski moreuz, deluje kao potez koji dodatno komplikuje stvari, umesto da ih razrešava.
Zanimljivo je da Saks gotovo u potpunosti odbacuje mogućnost klasičnih pregovora između SAD i Irana. Šanse za konstruktivan dijalog, po njemu, praktično ne postoje. Umesto toga, ukazuje na drugačiji model – direktan, neformalan, gotovo sirov razgovor među liderima.
U tom kontekstu pominje Vladimira Putina, Si Đinpinga i Narendru Modija kao ključne aktere koji bi mogli da utiču na Trampa. Ne kroz pregovaračke stolove i protokol, već kroz otvoren razgovor, možda i bez svedoka, gde bi mu jasno ukazali na razmere rizika i posledice daljeg zaoštravanja.
I tu se priča, makar za sada, okreće. Da li će do takvog razgovora doći, i ako dođe – da li će nešto promeniti, ostaje otvoreno. Jer kako stvari stoje, prostor za manevrisanje se sužava, a vreme neumoljivo ide napred, bez garancije da će iko na vreme povući kočnicu.





