Iza poslovanja jedne od najvećih evropskih niskobudžetnih aviokompanija godinama se odvijala priča o regulatornim problemima, promenama pravnih formi i pokušajima da se obezbedi nesmetano održavanje aviona u Beogradu.
Poslove održavanja u početku je obavljao ogranak Global Maintenance Beograd–Surčin. Međutim, nakon što ni u dodatnom roku koji mu je ostavio regulator nisu ispunjeni propisani uslovi, delatnost kompanije je obustavljena.
U isto vreme, prema podacima Agencije za privredne registre, pojavljuje se novo privredno društvo – GLOBALTEHNIK-BEG d.o.o. Delatnost ostaje ista, osnivač isti, kao i sektor poslovanja. Međutim, ni nova kompanija tokom narednih godina nije uspela da dobije neophodno odobrenje za rad.
Posle neuspeha prvog modela, Wizz Air se okreće drugom pružaocu usluga. Ali i tu se scenario ponavlja. Delatnost te kompanije takođe biva obustavljena, nakon čega dolazi do transformacije iz ogranka stranog društva u domaći d.o.o.
Dok su se partneri reorganizovali, menjali pravne forme i pokušavali da ispune zahteve regulatora, Wizz Air je ostajao bez stabilnog sistema održavanja u svojoj najvećoj bazi na Balkanu.
Prema saznanjima iz vazduhoplovne industrije, predstavnici kompanije više puta dolazili su u Beograd pokušavajući da spreče da problem preraste u ozbiljan operativni izazov.
Na kraju je Wizz Air bio primoran da angažuje sopstvene mehaničare iz Evropske unije i organizuje takozvani self-handling sistem održavanja. Takvo rešenje omogućilo je kontinuitet operacija, ali je istovremeno značajno povećalo troškove poslovanja.
Dokumentacija APR-a danas pokazuje neobičan sled događaja: jedna obustavljena delatnost, zatim druga obustavljena delatnost, dve novoosnovane kompanije i dozvole koje su ostale nedostižne.
Zbog toga se nameće pitanje – kako je Wizz Air dozvolio da održavanje dela svoje flote u Srbiji zavisi od partnera koji nisu uspeli da ispune regulatorne uslove za rad?

