Predlog penzione reforme u Nemačkoj izazvao je burne reakcije, posebno među visokoobrazovanim radnicima. Ekonomista Jens Zidekum, lični savetnik nemačkog ministra finansija Larsa Klingbajla, izneo je ideju prema kojoj bi starosna granica za punu penziju mogla zavisiti od ukupnog broja godina provedenih na tržištu rada.
U praksi, to bi značilo da osoba koja je počela da radi sa 18 godina i nakon 45 godina uplaćivanja doprinosa u penzioni fond može da se penzioniše sa 63 godine, dok bi neko ko je zbog studija i kasnijeg ulaska na tržište rada počeo da radi sa 30 godina mogao da dođe do pune penzije tek sa 75 godina.
Zidekum ističe da trenutni sistem nije dovoljno pravedan prema onima koji su rano počeli da rade i decenijama uplaćivali doprinose. Prema njegovom mišljenju, nije fer da neko ko je započeo karijeru kasnije ima istu starosnu granicu za penzionisanje kao i oni koji su radili od tinejdžerskih dana. Ideja se temelji na konceptu da duži rad treba biti nagrađen, jer se radni vek i doprinosi direktno odražavaju na ukupnu penziju.
S druge strane, stručnjaci iz Instituta za nemačku ekonomiju (IW) u Kelnu upozoravaju da trenutni sistem već nagrađuje duže radno angažovanje. Prema njihovim podacima, penzije se obračunavaju kroz bodove: što neko duže radi i više zarađuje, veća je akumulirana vrednost penzije. Osiguranici sa najmanje 45 godina uplaćivanja doprinosa primaju prosečno 26% veću penziju od onih sa 35–44 godine staža, dok za nove penzionere u 2024. godini ta razlika doseže oko trećine.
Problem nastaje kod visokoobrazovanih osoba koje studiraju duže. Ako je standardna starosna granica za penzionisanje između 66 i 67 godina, teško je steći 45 godina doprinosa. Na primer, inženjer koji završi studije sa 21 godinom morao bi odmah da počne da radi i kontinuirano doprinosi penzionom sistemu kako bi do redovne starosne granice imao dovoljno godina staža. Za mnoge karijere ovo je praktično neizvodljivo.
U praksi, predlog bi stvorio fenomen koji stručnjaci nazivaju „akademska penzija sa 75 godina“. Radnici koji ranije uđu na tržište rada bili bi u povoljnijem položaju, dok bi visokoobrazovani morali da rade znatno duže kako bi ostvarili punu penziju bez odbitaka.
Kritičari takođe upozoravaju na izazove prelaznog perioda. Stariji radnici planirali su svoj odlazak u penziju prema važećim pravilima, uključujući privatnu štednju, dodatne penzijske fondove i životne odluke. Nagla promena sistema mogla bi ozbiljno poremetiti te planove, ostavljajući zaposlene sa nedovoljno vremena da nadoknade manjak doprinosa.
Dodatna komplikacija leži u ugovorima o radu, koji često predviđaju prestanak zaposlenja pri dostizanju standardne starosne granice. Ako bi puna penzija zavisila od broja godina uplaćenih doprinosa, poslodavci i zaposleni morali bi posebno da preračunavaju kada pojedinac može da se penzioniše, što bi značajno otežalo planiranje i administraciju.
Ovaj predlog penzione reforme pokazuje kako pokušaji da se sistem dodatno pravedno uskladi mogu izazvati nepredviđene posledice, naročito za one koji su ulagali u svoje obrazovanje i kasnije ulazili na tržište rada. Rasprava o ovoj ideji i dalje izaziva snažne reakcije u nemačkim medijima i među ekonomistima, piše B92.
