Kventin Tarantino je poznat po oštrom, upečatljivom dijalogu, ali njegova režija i način kadriranja zaslužuju jednaku pažnju. Tokom scene Petparačkim pričama kada Mia i Vinsent izlaze, Tarantino ih smesti blago pomaknute sa centra kadra, naglašavajući prostor pored njih – posebno oko Mie. Publika skoro može da zamisli Marselusa, Vinsentovog šefa i Mijinog supruga, kako zauzima taj prostor, što drži Vinsenta na distanci.
Ovakva pažnja prema detaljima razlikuje Tarantinove filmove – nije samo u pitanju šta likovi govore, već i kako su postavljeni i kako se kreću. Upravo te suptilnosti stvaraju prostor da dijalog postane centralna snaga scene.
Slično se vidi i u uvodnoj sceni filma „Inglourious Basterds“, koja je pravi primer Tarantinove kontrole i zadržavanja napetosti. Glumci se gotovo ne pomeraju dok razgovor teče, dok on koristi kadriranje i pokret kamere da pojača osećaj nelagodnosti kod gledalaca.

