Da li žena u svom telu zauvek zadržava genetski materijal svakog muškarca sa kojim je imala nezaštićene seksualne odnose? Ovo pitanje poslednjih godina često se pojavljuje na društvenim mrežama, gde se dele tvrdnje da spermatozoidi navodno ostavljaju trajni genetski trag u ženskom organizmu, koji može da opstane godinama, pa čak i da utiče na buduće potomstvo. Iako ovakva objašnjenja zvuče naučno uverljivo, stručna istraživanja ne potvrđuju da žena seksualnim odnosom trajno preuzima DNK svojih partnera. Ova tvrdnja najčešće se povezuje sa stvarnim biološkim fenomenom poznatim kao mikrohimerizam, ali se rezultati istraživanja u ovom slučaju pogrešno tumače.
Mikrohimerizam je biološka pojava tokom koje se u organizmu jedne osobe nalaze male količine ćelija koje potiču od druge, genetski različite osobe. Jedan od najbolje istraženih primera jeste razmena ćelija između majke i deteta tokom trudnoće. Tokom trudnoće određene ćelije fetusa mogu da pređu kroz placentu u majčin organizam i da u njemu opstanu veoma dugo, čak i decenijama nakon porođaja. Zbog toga su naučnici u pojedinim istraživanjima pronalazili muške ćelije i muški genetski materijal u telima žena. Međutim, to ne znači da su te ćelije dospele u organizam seksualnim odnosom. Naučna istraživanja ukazuju da je trudnoća sa muškim fetusom jedan od važnih izvora takvog mikrohimerizma.
Roditelji nisu ni znali šta nose u genima: Onda su saznali da je svo troje dece nasledilo isti redak poremećaj
Veliku pažnju javnosti privuklo je istraživanje objavljeno 2012. godine u naučnom časopisu PLOS ONE, u kojem su istraživači ispitivali prisustvo muškog genetskog materijala u mozgu žena. Muški DNK pronađen je u uzorcima moždanog tkiva 37 od ukupno 59 ispitanih žena. Ovaj rezultat izazvao je brojne rasprave, naročito kada su pojedini portali počeli da ga povezuju sa seksualnim odnosima i tvrdnjama da žene čuvaju DNK svakog muškarca sa kojim su bile intimne. Međutim, samo istraživanje nije dokazalo takvu vezu. Naučnici su kao verovatan izvor muških ćelija naveli trudnoću sa muškim detetom, a mogući su i drugi izvori, poput spontanog ili namernog prekida trudnoće, nestalog muškog blizanca ili transfuzije krvi.
Da li se temperament vidi već u genima? Veliko istraživanje otkrilo zašto su neke bebe stidljivije, aktivnije ili emotivnije
Prema dosadašnjim naučnim dokazima, ne postoji potvrda da žena nakon seksualnog odnosa trajno zadržava DNK muškarca sa kojim je bila intimna. Tokom nezaštićenog odnosa spermatozoidi dospevaju u reproduktivni trakt žene, gde određeno vreme mogu da prežive, ali to nije isto što i trajno ugrađivanje njihovog genetskog materijala u njene ćelije i organe. Spermatozoidi koji ne učestvuju u oplodnji vremenom gube sposobnost preživljavanja i bivaju razgrađeni ili uklonjeni iz organizma. Naučnici koji su istraživali mikrohimerizam nisu pronašli dokaze da se DNK seksualnih partnera na ovaj način trajno zadržava u ženskom telu.
Još jedna tvrdnja koja se često pojavljuje na internetu jeste da žena može da prenese genetske osobine prethodnog seksualnog partnera na dete koje kasnije dobije sa drugim muškarcem. Ovakva ideja poznata je pod nazivom telegonija i predstavlja staru teoriju koja nema potvrdu u savremenoj ljudskoj genetici. Dete nasleđuje genetski materijal od biološke majke i biološkog oca, a prethodni seksualni partneri majke ne doprinose njegovom DNK samo zato što je žena ranije imala odnose sa njima. Mikrohimerni fetalni ćelijski materijal koji može ostati u majčinom organizmu nakon trudnoće predstavlja drugačiju biološku pojavu i ne znači da se geni bivših partnera prenose na buduću decu.
Nauka potvrđuje da se tokom trudnoće između majke i fetusa razmenjuju ćelije i genetski materijal, kao i da određene fetalne ćelije mogu ostati u majčinom organizmu mnogo godina nakon porođaja. Potvrđeno je i da se muški DNK može pronaći u pojedinim tkivima žena, čak i kada nemaju sinove, ali poreklo takvog materijala ne može se automatski pripisati seksualnim partnerima. Ono što nije dokazano jeste da nezaštićeni seksualni odnosi dovode do trajnog skladištenja DNK svakog muškarca u ženskom telu. Zbog toga je važno razlikovati stvarne naučne pojave od senzacionalističkih tvrdnji koje se šire društvenim mrežama.
Iako tvrdnja da žena zauvek zadržava DNK svih svojih seksualnih partnera često izaziva interesovanje i brojne komentare, naučna istraživanja ne pružaju dokaze za takav zaključak. Mikrohimеrizam je stvarna i veoma zanimljiva biološka pojava, ali je njegovo povezivanje sa svakim nezaštićenim seksualnim odnosom pogrešno tumačenje naučnih rezultata. Drugim rečima, prethodni seksualni partneri ne ostavljaju trajni genetski zapis u ženskom organizmu, niti njihova DNK postaje deo buduće dece žene sa drugim muškarcem.






