Valovita brda prošarana poljima, maslinjacima i vinogradima prizor su koji prati putnike kroz ruralni deo Sicilije, posebno na putu od Palerma do Mazare del Vala.
Međutim, ako kod Salemiја skrenete prema Novoj Gibellini, dočekaće vas neobičan prizor – čelična skulptura petokrake zvezde visoka 21 metar, čiji je autor sicilijanski vajar Pjetro Konsagra.
Porta del Belice označava ulaz u grad sa ogromnom zbirkom savremene umetnosti, ali i reputacijom propale umetničke utopije, odnosno nadrealnog, postmodernog grada duhova.
Gibellina Nuova, često nazvana sicilijanskim Marfom, po teksaškom gradu koji je postao centar savremene umetnosti, izgrađena je tokom sedamdesetih godina prošlog veka, nakon što je stara Gibellina (Gibellina Vecchia) uništena u zemljotresu.
Stari grad nije obnovljen u prvobitnom obliku niti je zamenjen običnim stambenim blokovima, već je zamišljen potpuno drugačije. Danas ga čine neobične crkve, široke ulice i trgovi koji podsećaju na nadrealistička dela Đorđa de Kirika, kao i monumentalne javne skulpture i brutalističke građevine. Početni entuzijazam zbog izgradnje novog grada brzo je splasnuo, a stanovnike je postepeno zamenio korov.
Smeštena na brežuljku u dolini Belice, stara Gibellina imala je oko 6.000 stanovnika sve dok 15. januara 1968. godine zemljotres jačine 6,4 stepena nije razorio većinu njenih vekovnih građevina i odneo stotine života.
Institucija zadužena za obnovu, ISES, inspirisala se tada modernim urbanističkim modelima i odlučila za neobičan koncept. Međutim, Italijanima se novi izgled grada nije dopao – upoređivali su ga sa planinskom kolibom usred pustinje.
Kulturni mozaik
Plan je od samog početka bio kontroverzan. Ludoviko Korau, poznati progresivni advokat i strastveni kolekcionar umetničkih dela, snažno se uključio u stvaranje nove Gibelline.
U gradu koji je predstavljao prazno platno video je priliku za izgradnju centra mediteranske umetnosti i kulture. Verovao je da Gibellina može da odražava kulturni mozaik različitih uticaja i da upravo kroz umetnost oživi kao važan deo sicilijanskog identiteta.
Za gradonačelnika je izabran 1969. godine, a već naredne godine pozvao je umetnike, arhitekte i intelektualce da učestvuju u stvaranju novog grada.
Nisu svi delili Korauovu viziju. Skepticizam je rastao, naročito kada su se početkom sedamdesetih godina pojavile priče o korupciji.
Ipak, do osamdesetih godina grad je već dobio svoj prepoznatljiv izgled. Izgrađena je Chiesa Madre, monumentalna crkva u obliku sfere, zatim Torre Civica, betonski toranj koji protok vremena obeležava zvučnim signalima, kao i brutalistička građevina Teatro.
Danas Gibellina ima najveći broj umetničkih dela po stanovniku u Italiji. Festival Orestiadi, koji se tamo održavao, postao je jedan od najvažnijih umetničkih događaja u Evropi, ali posetioci nisu ostajali da žive u gradu.
Postepeni pad
Tokom godina nedostatak novca doveo je do propadanja pojedinih projekata, dok se broj stanovnika postepeno smanjivao – sa oko 6.000 na približno 3.500.
Grad, projektovan za čak 50.000 stanovnika, često je opisivan kao savršeno geometrijski, ali hladan i bezličan.
Do kraja devedesetih godina Gibellina je proglašena neuspelim eksperimentom.
Danas više od 30.000 ljudi poseti grad tokom većih kulturnih događaja, ali van tih manifestacija Gibellina i dalje ostavlja utisak postmodernog grada duhova, piše Pun kufer.
Stručnjaci smatraju da bi bolja infrastruktura i zajednička vizija razvoja mogli da je pretvore u celogodišnju kulturnu turističku destinaciju. Da li će se to zaista dogoditi, ostaje da se vidi.
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.






